Najvažnija muška figura u životu Biljane Plavšić (1930–2026) bio je Svetislav Plavšić (1891–1949). Otac. Ne zbog toga što joj je kao kćerci biologa zaposlenog u Zemaljskom muzeju uvelike bila olakšana i omogućena naučna karijera na Sarajevskom univerzitetu – koju je vlastitim trudom izgradila kroz sva naučna zvanja, od asistentice do dekanice – već zbog toga što je njegov premještaj nakon Drugog svjetskog rata iz muzeja (gdje je, nakon službovanja u Ogulinu, Trebinju i Tuzli, radio kao kustos) u sarajevsku gimnaziju ona sama vješto prikazivala kao represivnu mjeru novih vlasti protiv političkih neistomišljenika. Slučaj očeve smrti kasnije će uspješno uklopiti u iskonstruisani žrtveni narativ srpskih nacionalističkih elita, preko kojega je i sama, početkom 90-ih godina 20. stoljeća, doplovila do najviših stranačkih i republičkih funkcija. Otac Svetislav nije čuo namjere kćerke Biljane koja je 11. marta 1992. godine na sjednici skupštine srpskog naroda kazala kako će se kao biolog prihvatiti posla razdvajanja i razgraničenja teritorija:
„[...] sada bi bilo najvažnije od svega koncentrisati se na razdvajanje teritorija. Tu moramo biti maksimalno angažovani, mi ta razgraničenja moramo da napravimo kako treba jer nas taj posao čeka.“
Uzoriti „pedigre“ tobožnje žrtve komunističkog represivnog sistema, Srpkinje, pobožne pravoslavne vjernice, samozatajne profesorice i naučne radnice otvorit će joj prostor za političko djelovanje u sklopu širokog nacionalnog pokreta okupljenog oko Srpske demokratske stranke. U narodnom tribunu i karizmatičnom vođi, osnivaču SDS-a u Hrvatskoj, Jovanu Raškoviću (1929–1992) vidjela je srodnu dušu. U njemu i njegovu radu osjetila je njegovanje moralnih, nacionalnih i političkih kvaliteta. Rašković je početkom devedesetih, kako to sam kaže, podigao „emocionalne vatre u srpskom narodu“ te „izvršio pripremu za rat“. Ovaj treći muškarac (ne nužno ovim redom) i u njoj je uspješno zapalio fitilj srpstva – kolektivnog nacionalnog identiteta kojem je pripisivao kategorije kolektivnog morbiditeta („Srbi su lud narod!“) i kategorije svetosti, čime su tokom devedesetih godina opravdavana klanja, paljenja, penetracije, prženja svega što je bilo i jeste označeno kao Drugo. Neuropsihijatar je umro prije nego što je mogao vidjeti kako se biologinja Biljana igrala vatrom koju je on zapalio:
„Mi smo sad dovedeni u stanje koje je u biologiji poznato pod sporulacijom, [...] Mi sada dalje za neko vrijeme ne možemo da živimo kao biljka pšenica, nego kao sjeme pšenice. Kod te sjemenke sve su funkcije, one nisu uništene nego su svedene na jedan određeni minimum, ali ako ta sjemenka dođe u povoljne uslove, ako je u vlažnu zemlju bacite, ona ponikne; ta sjemenka, da može da nikne i da živi kao biljka, ona mora u sebi imati najkvalitetnije supstance. Ja mislim da tu kvalitetnu supstancu mi imamo i da je moramo dobro da čuvamo, jer ako ta sjemenka izađe, onda ta semenka nikada neće proklijati [...]“
Četvrti muškarac Biljane Plavšić, ne nužno ovim redom, šekspirolog je i samoubica Nikola Koljević (1936–1997). Kako ne bi bila usamljena u borbi za dobro, Koljević je Biljanu Plavšić pozvao da se pridruži Srpskoj demokratskoj stranci. Zajedno su, kao Srbi, nakon izbora 1990. godine ušli u Predsjedništvo SRBiH, odakle su se istinski trudili uvesti vanredno stanje i veću prisutnost JNA te Bosnu i Hercegovinu pod svaku cijenu zadržati u sastavu političkog okvira koji od milja zovemo „krnjom Jugoslavijom“. Pri tome su uživali u haosu koji je Milošević izazvao upadom u monetarni sistem države lažno prokazujući novoizabrane republičke institucije nesposobnim. Ove političke kepece u službi durmitorskog krvoloka iz Grada koji im je pružio poslove i karijere, u vrelo ljeto 1992. godine prognao je Marko Vešović, sin Darinkin. I to pismom koje je završavalo:
„Srbin ovaj koji nas nemilice tuče s naših brda, ima jedino stravično mnogo granata. Šta imade Bosanac – neću ti govoriti. Reći ću ti jedino da još uvijek umije da voli.“
Biljani Plavšić je posebno poželjan muškarac bio vođa navijača, sitni kriminalac, a veliki zločinac, nositelj ordena Karađorđeve zvezde III reda. Vitez komandanta Pavla je univerzitetsku profesoricu počastio titulom srpske carice kojoj su se jako sviđali njegovi „pretorijanci“ – „zaista onako reprezentativni momci za vidjeti“ – koje je pred nju poredao nakon izvršenog pokolja nad nesrpskim civilima tokom posjete Bijeljini u aprilu 1992. godine. Biljana Plavšić se zahvaljivala „gospodinu Arkanu“ – „mnogo Vam hvala što ste me poslušali. Bilo bi vrlo loše da se onim ljudima, ne daj Bože, nešto desilo. Mnogo Vam hvala.“ Uspjeli su se čak i poljubiti. Članica Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Biljana Plavšić i gospodar života i smrti u gradiću na sjeveroistoku Bosne, Željko Ražnatović. Poljubili su se preskačući leševe, dok su sa Fikretom Abdićem zbijali pošalice o njegovoj likvidaciji i govorili mu kako ga je samo jedan telefonski poziv Biljane Plavšić održao među živima. Tokom svog govora na zasjedanju Drugog kongresa srpskih intelektualaca krajem aprila 1994. godine Biljana Plavšić izražava divljenje srpskim vojnicima na frontovima ukazujući na kukavičluk muškaraca okupljenih u beogradskom Sava centru i provocirajući potencijalnog ratnika u njima u svrhu stvaranja Velike Srbije. Izrazila je nadu da malodušnost i pesimizam pojedinaca koji „rade na uspavljivanju srpskog naroda govoreći mu da još nije sazrelo vreme za ujedinjenje, da su to još daleke želje, da treba čekati, da se treba nekoga ustručavati. To može da ostavi pogrešan utisak o željama većine srpskog naroda i da razočara naše borce, koji ne žale svoje živote da bi se ostvario taj vekovni san Srba da žive u jednoj državi i da [...] stvore jednu demokratsku, naprednu i jedinstvenu srpsku zemlju.“
Ratni zločinac zvani Arkan nije vidio kako se Biljana Plavšić predala. Sudu. Nakon što joj je omogućena idilična porodična proslava Božića, „srpska čelična dama“ nije uhapšena. Odvedena je u zatvorski apartman iz kojega je na suđenje dolazila besprijekorno odjevena. Nosila je krstić oko vrata. Uglađena, gorda, arogantna, ohola. Bila je sve suprotno od nepismenih, nekulturnih, korumpiranih muškaraca kojima se kao i njoj u Haagu sudilo za teške zločine. Progone, istrebljenje, lišavanje života, deportaciju, genocid, zločine protiv čovječnosti. Novinari su Biljanu Plavšić tokom izdržavanja kazne rado intervjuirali, a ona je u javnost rado iznosila svoje konstrukcije događaja.
Možemo još uvijek nagađati u čemu se sastojala sva okrutnost lažnog priznavanja krivice Biljane Plavšić. Ona je u svojim memoarima iz 2005. povukla najznačajnija priznanja te ponovila i razradila iste one stavove koje je imala prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini. Stoga u ovom slučaju nije moguće govoriti o bilo kakvom pokajanju, rehabilitaciji ili promjeni politike, što potvrđuje da je potpuno svjesna svega onoga što je činila tokom devedesetih godina te da bi te zločine ponovila. Sud je obmanula nevjerovatnom lakoćom. Zato što je bila žena? Zato što je bila starija osoba? Zato što su u njenu korist na sudu svjedočili Madeleine Albright, Carl Bildt, Elie Wiesel?
U pokajničkoj riječi pred Sudom ukazala je na nedosljednosti i skretanje sa tobožnjeg nauka Svetoga Save, nauka o Srbinu kao superiornom biću, nadčovjeku, bogočoveku. Upravo u odustajanju od takve ideologije vidjela je razloge poraza velikosrpske politike u ratovima tokom devedesetih godina, te je u skladu s tim u svome „pokajanju“ odaslala poziv na vraćanje svetosavlju, ideologiji koja je u svojoj srži jedan totalitarni ideološki konstrukt nastao po fašističkom modelu tokom 30-ih godina 20. stoljeća. U prevari Biljane Plavšić, koja je vodila stvaranju novih pritisaka na MKSJ i daljnjoj delegitimizaciji ovog suda – kako to zaključuje Jelena Subotić u jednom svome radu – leži užas i potpuna šteta koju je njeno suđenje učinilo prema procesu koji od milja zovemo tranzicionom pravdom. Njeno ponovno revizionističko i falsifikatorsko iznošenje prošlih događaja u javnost, istih onih ideja i laži protiv kojih se ovaj sud imao boriti, nije moglo biti ponovno sankcionirano na MKSJ-u.
Drugi muškarac Biljane Plavšić, ne nužno ovim redom, bio je Žarko Banjac. Druga žena ovog sarajevskog pravnika bila je Biljana Plavšić. U braku su bili tokom „pronađenog blagostanja“, u zlatnom dobu jugoslavenskog socijalizma koji je Biljana Plavšić toliko proklinjala čitavog svog života. Prokleti da ste! Prokleta da si! Prokleto nek je sve tvoje!